petak, 29. lipnja 2018.

STRIGIL – CENTAR ZA MASAŽU



Divno je svjedočiti nečijem uspjehu a još divnije kad on stigne zasluženo. Svaki san je dostižan za one koji predano rade na tome da ga ostvare. Jedan takav san imao je moj školski prijatelj Marko Mihić. Prije nekoliko mjeseci otvorio je vrata svog centra koji je u kratkom roku postao glavna stanica mnogim sportašima na putu prema njihovim vrhunskim rezultatima no i onima koji vode brigu o svom tijelu i kvaliteti življenja.  Vrijeme je da i mi zavirimo u njegov svijet i saznamo nešto više o STRIGIL- centru za masažu.

Kako je nastao STRIGIL?

STRIGIL centar za masažu je nastao pod inicijativom Marka Mihića, studenta Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, koji je kroz obrazovanje uvidio posturalne deficite kod sportaša što često rezultira ozljedama, uz zamisao kao prevenciju od ozljeda se krenuo dodatno educirati kako bih probao smanjtii isto u vidu masaže tijela i manualne terapije. Preko klasične/medicinske masaže uz dodatne specijalizacije kao što su refleksoterapija, sportska masaža, cross friction masaža, funkcionalna masaža i dva stupnja manualne terapije počeli su se javljati pozitivni rezultati. Radio je sa sportašima iz različitih sportova kao što su veslanje, taekwodno, nogomet i dr. Kako je to je sve u praksi rezultiralo poboljšanju mišićno/koštanog sustava kod sportaša, osnovan je STRIGIL u vidu pomoći svima koji imaju iste probleme.

Zašto ste odabrali ime STRIGIL?

Ukratko, STRIGIL je bila alatka u obliku slova J kojom su antički grčki i rimski sportaši sa sebe skidali prljavštinu, ulje i znoj nakon treninga i uz to lagano masirali mišiće tijela. Tako smo i došli do imena, kada smo zbog onih razloga koje smo i naveli na početku odlučili osnovati STRIGIL, tražili smo ime koje povezuje sportaše i regeneraciju, vraćanje tijela kakvo je bilo prije natjecanja u cilju opuštanja i prevencije od ozljeda.
Sada to naravno radimo za sve a ne samo za sportaše jer smo kroz rad uvidjeli da pomaže cijeloj populaciji.

Po kojem principu radite kada klijent dođe u Strigil?

U STRIGIL-u radimo po jednostavnom principu, klijent nas posjeti i jednostavno kaže na kojem području mu se javljaju bolovi a mi zatim radimo posturalnu analizu i tražimo uzrok problema kako bih isti maknuli u cijelosti. Često se dogodi da zbog prevelike napetosti jednog malog mišića imate velike bolove u kralježnici ili da zbog ne pravilnog sjedenja imate bolove u vratu... Naravno mi smo tu da to otkrijemo i otklonimo uzrok problema te da Vas uputimo kako ne bi ponovili istu pogrešku. Pojednostavljeno, vraćamo tijelo u balans kako bi Vi nastavili svoje svakodnevne obaveze rješavati bez bolova. A kada sve Vaše probleme riješimo onda smo tu da održavamo Vaše tijelo na istoj razini.

Uz cjelokupan holistički i isključivo individualni pristup imamo jako puno zadovoljnih klijenata kojima uvijek ponavljamo isto, kako bi živjeli bolje i ljepše morate se i osjećati bolje.

Marko Mihić otvaranjem Strigil centra za masažu probudio je svijest ljudi o važnosti brige za vlastito tijelo pa time podigao kvalitetu života jedne zajednice na višu razinu. Hvala Marku na tome a ostalima predlažem da Strigil potražite na Instagramu (klikni ovdje) gdje možete pratiti njegov daljnji rad te mu se javiti vezano za daljnje dogovore.

Dodatne informacije:
Mob: 095 3 555 550
E-mail:info.strigil@gmail.com
 1. Ferenščica 27, 10000 Zagreb.


KAD IMAŠ PAMETNU PLOČU A NISI BAŠ PAMETAN



Ista stvar vam je i s mobitelom. Hrvatska ironija. Fakultet naruči ploču vrijedno više desetaka tisuća kuna i instalira je  u predavanu. Pet godina gledala sam u tu ploču u nadi da će netko stisnuti onaj prokleti gumbić i upaliti je kako bih vidjela što može to čudo tehnologije. Nisam dočekala. Postala sam ja i inženjerka i magistirca a ploča je ostala netaknuta. Držim da bi bilo mudrije da su tamo objesili rad nekog našeg studenta nego bacili novac u vjetar. Naš novac jer mi smo ti koji punimo blagajnu fakulteta.

Jučer sam imala savjetovanje kod svog mentora i on se razmahao po uredu. Najednom pomakne mobitel u drugom smjeru svog ureda i što ugledam? Pogađate - pametnu ploču! Razmahao se on po njoj, kaže njegova nova igračka, i objašnjava mi koncept novog vida prodaje a ja blejim i ne vjerujem. To čudo sam imala pet godina ispred svog nosa a nisam je jednom taknula. Ne zato što nisam htjela nego zato što je oni tamo nisu znali upalit.

Poanta ovog posta je da, dragi moji, shvatite kako je cijelo životno obrazovanje jako bitno. Ulažite u sebe jer vam je beskorisno imati najsuvremenije i najskuplje stvari ako ih ne znate koristiti.
Došlo je vrijeme kada godine apsolutno nisu bitne (moj mentor ima gotovo 60 godina), nisu bitne niti vaše financijske mogućnosti već samo upornost i želja za znanjem. Da iskoristite ono što vam je dano u određenom trenutku na najbolji mogući način. Da budete otvoreni prema novim znanjima.

Jučer sam pospremala radionu i pronašla kutiju svog prvog mobitela s kojim sam pokrenula posao. Užasan rozi Zopo koji je svaki mjesec uredno prestajao s radom pa morao na popravak. No tada nisam imala za bolje. Tada je to bilo najbolje što sam si mogla priuštiti a da ne potrošim novac potreban za ulaganje u posao. No vraški sam se potrudila tu grozotu iskoristiti na najbolji mogući način.

Jučer, sedam godina od tog groznog Zopa kaže mi radnik da mu se pokvario službeni mobitel koji ima već dvije godine. „Izaberi mobitel za koji misliš da je najbolji i danas ga kupujemo.“  Bio mu je moj odgovor. Cijena je bila sasvim nebitna. Zašto? Zato što znam da će taj mobitel biti iskorišten do svog maksimuma jer ide u ruke osobi koja s njim ostvaruje dobit. No da se nekad nisam ja mučila na tom užasnom Zopu, danas ne bih bila u mogućnosti pratiti trendove tehnologije a da sam onda pratila trendove tehnologije tada ne bih bila u mogućnosti uložiti u posao.   

Budite mi mudri i neka tehnologija ide u korak s vama, odnosno vi s njom a dinosaurima dajmo kredu u ruke :*

utorak, 26. prosinca 2017.

MOJE ZLATO IMA PET MJESECI

Neki kažu da je biti mama najljepši posao na svijetu. Za mene majčinstvo nije posao nego dar na kojemu sam zahvalna. Dok uživam u ljubavi koju dijelim sa svojom kćeri često mi kroz glavu prođe misao kako sam blagoslovljena jer sam dobila tu čast biti nečija majka. Mnoge žene uskraćene su za ovu veliku sreću. Nedavno sam gledala video Smiljana Moria o tome koliko je toga morao proći da bi napokon postao tata. Biti tata jednaki je blagoslov.

Onda su to oni ljudi koji roditeljstvo shvaćaju olako. Koji to smatraju teretom. Bježe od odgovornosti. Pa kad čujem reklamu za Durex gdje kažu da 8 žena dnevno u Hrvatskoj napravi abortus prođe me jeza.

No ovo je post za vedrije teme. Post o tome da je moje malo zlato navršilo pet mjeseci. Kad imate bebu shvatite koliko je vrijeme dragocjeno. Ono postaje najskuplji poklon kojeg nekome dajete jer svaki tren koji provodite s nekim drugim je tren koji ne provodite sa svojim djetetom. Prioriteti se mijenjaju jer iz rodilišta ne izlazi samo žena već i majka s drugačijim pogledima na svijet  ❤


nedjelja, 19. studenoga 2017.

ZAŠTO MOJA BEBA IMA BLOG?

Dobro ste pročitali, moja beba ima prvi beba blog u Hrvatskoj. Sad naravno slijedi dio kad svatko ima potrebu iznijeti svoje mišljenje - kritike i ostalo. S obzirom da me ničije mišljenje osim suprugovog o ovom pitanju ne zanima skratit ćemo taj dio, a vaše vam mišljenje ostavljam.
Za ono što radim ne trebam ničiju dozvolu niti drugima imam potrebu davati svoju. Priča kreće tako da sam u početku bila protiv objavljivanja slika moje bebe na društvenim mrežama. Odlučila sam objaviti 2-3 slike iz rodilišta i to je to. S vremenom je u mom mobitelu bilo sve više slika, ostali članovi obitelji također su slikali moju bebu i fotkice slali uokolo. Isto kao i ja jer imamo obitelj i prijatelje u raznim dijelovima svijeta. Neke stvari jednostavno ne možete kontrolirati. Ne mogu kontrolirati sebe. Želim zabilježiti svaki i najmanje bitan trenutak sa Korinom.
 
Istina je takva da ako slikate svoje dijete i ne objavljujete fotkice na društvenim mrežama one raznim kanalima mogu završiti bilo gdje. Mogu se presresti vaše poruke, može vam netko ukrasti mobitel, upasti u sustav... hrpetina mogućnosti postoji, a onda je pala odluka – želim kontrolirati informacije o svom djetetu. Tako nastao blog. Tamo je onoliko koliko se ja osjećam slobodno podijeliti s drugima. Vremena se mijenjaju. Ja sam osoba koja gradi život zahvaljujući društvenim mrežama. Kada bi nekako drugačije napisala bila bih dvolična. Nema drame, nema potrebe za raspravom. Koga zanima neka čita njezin blog i prati youtube kanal, a koga ne neka prati nešto drugo.
Dean nema ništa protiv da mu kćer bude prva beba blogerica i to je meni jedino bitno. Uživajte u avanturama moje Korine na blogu Life of Korina, a možete je pratiti i na Instagramu pod imenom: life_of_korina te na youtube kanalu Life of Korina.
BokBok
 
 






srijeda, 15. studenoga 2017.

ŽIVOTNI IZAZOVI

Ne, uistinu ne moraš biti najbolji, niti najljepši niti najpametniji . Ne drugima, ali moraš sebi. Daj sve od sebe da to budeš.
Sudi sebi najstrože kada radi lijenosti prihvatiš prosječnost. Ali budi lijen, ponekad. Lijenost je dobra da se skupi snaga za vrijeme kada ćeš napasti sa svih frontova.
Voli, ali sebe najviše. Kažu da tko zna voljeti sebe taj zna voljeti i druge.
Dopusti si da griješiš ali ne spuštaj glavu kada si u pravu. Nije to do ega nego do onih manje pametnih što vladaju svijetom radi previše pognutih mudrih glava.
Dopusti sebi da živiš u trenutku, da spoznaš snagu bezuvjetne ljubavi i da budeš pozitivna promjena u svijetu.
Ljubomoru zaboravi, ako to nemaš onda to i ne zaslužuješ. Kažu da su ljudi ljubomorni onda kada netko drugi ima ono što oni smatraju da zaslužuju imati ... biti. Neka taj netko u tebi budi natjecateljski duh, a ne ljubomoru – svakom prema zaslugama. Netko drugi ne može raditi sklekove za tebe.
Po meni najvažnija mudrost upravo je ona – mudro biraj svoje bitke i daj sve od sebe da iz njih izađeš kao pobjednik.
 
 

nedjelja, 12. studenoga 2017.

IMA LI SMISLA MAGISTRIRATI S PROSJEKOM OCJENA 5.0?

Kada sam rekla da ću u indeksu imati sve petice ljudi su mi se smijali. Rekli su da to nema smisla jer mi kasnije odličan prosjek neće puno pomoći. Jesu li imali pravo?
 
Ja sam vam od onih koji se stvarno ne opterećuju tuđim mišljenjem već naglasak stavljaju na svoje ciljeve. Da imam viška vremena možda bi se uhvatila u tumačenju drugih razmišljanja ovako me ne zanimaju i dobro mi je. Gledam svoja posla, a kome je dosadno može se zanimati mojim izazovima.
 
Jesu li bili u pravu kada su moj cilj željeli zgaziti? Ako vam kažem da jesu biste li bili razočarani? Činjenica je da u jednoj tiskari plaću od (bubam) 800 eura imala ja i imao bi onaj koji je jedva magistrirao. Tko bi brže napredovao? Nema pravila. Možda ja, a možda on. Ovisno tko je bolji u praktičnim stvarima. Moj prosjek ne bi mi pomogao. A zašto mi je onda bilo bitno? Zašto sam na njihovo „prosjek ti je nebitan“ ja rekla meni je bitan.
 
Zato što je to bio moj cilj. Meni je moj prosjek tada bio bitan. Naši ciljevi su bitni. Ako ih postavite vaš život dobiva smisao. Ja volim borbu i ne volim lijene ljude. Ali o njima ćemo drugom prilikom. Sada ćemo o borbi. Ako postavite cilj vi ne pristajte na ništa manje. Po putu će vam podmetati noge ali vi budite uporni. Ja sam bila. Znala sam da ja to mogu. U konačnici kada je i iz posljednjeg predmeta pala petica dobila sam potvrdu da je svaki cilj dostižan ma koliko se u početku činio dalekim.
 
Mnogi su komentirali kako sam "jadna" jer sam odbila ocjenu iz jednog predmeta ali sebi sam bila odlična jer nisam pristala na manje od onoga za što vrijedim.  Znala sam da vrijedim više. Procijenite se dobro i ne gledajte sebe tuđim očima. Vi sami najbolje znate koliko vrijedite.
Svrha svega za mene nije bila veća plaća i titula "cum laude" već činjenica da znam da vrijedim onoliko koliko visoko postavljam ciljeve i koliko sam se spremna za njih boriti. Na tom putu dobila sam samopouzdanje i potvrdu da je gotovo tek kada pristaneš na manje. Za mene je ranije moglo biti gotovo da nisam odbila ocjenu iz jednog kolegija i prihvatila trojku ali sam odlučila da putovanje tu ne prestaje. Učila sam danima i ponovno prijavila ispit. Tada sam dobila ocjenu koju sam prihvatila. Nakon što sam stigla do cilja postavila sam novi, zatim idući i evo me danas živim onako kako sam oduvijek maštala da ću živjeti, po svojim pravilima. Tu je razlika između mene i onog prosječnog koji se nije borio za petice. On je vjerojatno nakon fakulteta prestao sanjati i prihvatio posao za 800 eura, a ja sam nastavila dalje s postavljanjem ciljeva i ne prihvaćanjem poslova koji može raditi svaki prosječan student.
 

 

nedjelja, 28. svibnja 2017.

Naš dan

Ovo je jedna poseban post... o meni i o njemu... o tome da ljubav ne traži tuđa odobrenja i mišljenja ... da ona treba biti spontana, a planovi i planiranja ne trebaju biti temelj veze jer niti ona sama nije se dogodila po planu.
 
Dogodila se davno kada smo bili na dnu bez ciljeva, planova i ideja za dalje. Kada je budućnost bila teret a ne veselje. Kada smo slučajno završili u slomljenom društvu i prepoznali ljubav. Mi, dečko i cura s Ferke, koji su se od osnovne odmjeravali a nikad nisu progovorili jedno s drugim. 
 
Pripadali smo naoko različitim svjetovima dok se oni sasvim slučajno nisu spojili i postali jedan. Zajedno smo počeli iz temelja graditi razrušene snove pa danas s osmjehom iščekujemo tu budućnost jer smo mnogo toga postigli i napravili zajedno. Nakupilo se kroz tih pet godina mnogo titula i objavljenih romana, uspješno završenih seminara i pokretanja posla … Bilo je uspon i padova, za uspone smo bili uglavnom zaslužni mi, a za padove uglavnom oni čimbenici na koje tada nismo mogli utjecati.
 
Na tom putu mnogi su nas tjerali u brak ali nama se nije žurilo. Fokusirali smo se na nas i naše želje, a ne tuđe. I tako smo jedan dan odlučili da je vrijeme da našu vezu okrunimo brakom radi nas, da se više ne predstavljamo kao cura i dečko već da imam supruga uz sebe na porodu. Da naše dijete i ja imamo zajedničko prezime i da se zna da smo njegove uvijek i zauvijek.
 
Samo su kumovi znali za naš veliki dan. Bez pritiska i velikog planiranja odlučili smo uploviti u bračne vode. Hvala svima na lijepim željama, a ponajviše mojoj predivnoj kumi Maji Andrijašević Drmač i Deanovom kumu Domagoju te supruzi Martini što su nam taj dan učinili doista posebnim.