nedjelja, 22. ožujka 2015.

KAK JE DIVNO STUDENT BIT


Opa evo ga i kod mene. Ono fantastično razdoblje u životu jednog studenta kad shvatiš da je gotovo - ok skoro :) Zadnje predavanje je odslušano. Svi ispiti su položeni. Ostaje smao obrana diplomskog rada. Glava mi je puna pitanja a nigdje odgovora.

Mislila sam da ću ovu krizu prelaska u svijet "odraslih" lakše podnijeti s obzirom da neću biti dio statistike na burzi a i nisam gotovo uopće koristila studentske povlastice ( menza, ispijanje kave satima nakon predavanja, studentska opijanja - priznajem jesam na preddiplomskom ali sam se na diplomskom uozbiljila :). No kriza je došla. Strah me i pomisliti kako nikada više neću raščupana zakasniti na predavanje (stalno je gužva na toj pošti a paketići moraju biti poslani :( i čuti neku super cool novu stvar od svojih predivnih profesora. Da dobro ste pročitali. Moj fax je genijalan. I prije 5 godina kada sam razmišljala između Grafičkog i ZŠEM-a donijela sam pravu odluku. Ovo znanje koje sam ja željela nikakvi novci ne bi mogli kupiti. Postala sam čovjek ali i dobar grafičar. S vremenom ču postati vrlo dobar a sa godinama iskustva i odličan. Sve to ne bi bilo moguće bez tih divnih ljudi koji su mu prenijeli svoje znanje. Učili me o struci ali i životu. Hvala im na tome. Radi njih živim upravo onakvim životom o kakvom sam sanjala.

Mučili su me neki od njih. Istina je. Sva ta fizika, matematika, kemija ... išla mi je kroz uši. Ali nikad profesori. Mi za njih nismo bili broj. Mi smo za njih osobe sa imenom i prezimenom. Osobe kojima će pomoći kako god mogu.




Neki moji kolege ne dijele moje mišljenje jer kažu ništa nisu naučili a ja mislim da oni nisu željeli naučiti. Ne moraju prihvatiti moje mišljenje ali svatko tko je želio naučiti to je i mogao. Na svako pitanje bilo je odgovoreno a svaki odgovor imao je smisao. Mi nismo njima netko koga gledaju s visine. Mi smo njihovi studenti i to su nam stalno pokazivali. Poticali nas i usmjeravali.

Jedan onako banalan primjer - iz izbornog kolegija vezanog za fotografiju - neki kolega je ismijao kolegicu jer je ona pogledala svaku sliku prije nego je dala ocjenu dok je on sve poklikao brzinski i nasumično ( mi svi međusobno ocjenjujemo radove i onda ih kasnije profesor i asistent provjeravaju). To je bio zadatak i možda se kolegica tada jadno osjećala jer je potrošila par dana na ocjenjivanje fotografija drugih studenata a ono što će kasnije shvatiti da je prilikom svake procjene slike naučila nešto novo. I nakon stotina ocjenjenih slika (mislim da je bilo i preko 1000) ima dobro „oko“. Kada će se jednoga dana baviti fotografijom sigurno će ostvariti puno bolje rezultate nego onaj koji je poklikao sve nasumično.

Ovime sam željela reći da naše znanje ovisi velikom većinom o nama. O tome kako se mi postavimo prema određenom zadatku. Kada imamo takve zanimljive kolegije koji nam sutra mogu omogućiti lagodan život ( bavljenje fotografijom divan je posao) oni ih dožive kao nešto što samo usput treba odraditi ....
 
 

Ista stvar je bila i sa ručnim uvezom knjiga, raznim multemedijskim kolegijima.... i onda će sutra posao koji bi mi akademski građani trebali odrađivati raditi ljudi sa završenim tečajem. Oni su taj tečaj platili pa griju stolac i iako on krače traje vjerojatno će biti sposobniji od onih koji su samo "prošetali" kroz faks. Da se razumijemo godina na GRF-u je 9,000 kn kad pomnožite sa 5 godina nije to baš tako mala lova... a oni su došli tamo da poklikaju... stvari vam nemaju smisla a da ste pitali ili se potrudili naći smisao onda za par mjeseci ne biste bili dio statistike na burzi rada.

No nebitni su oni. Bitno je ono što ja sada znam. Hvala tim profesorima na svemu i uistinu će mi svi ti divni ljudi nedostajati pa ću se sa sjetom sjećati razdoblja svog studiranja.  

Dok me preuranjena nostalgija nije slomila pozdravljam vas dragi moji i zapamtite - onaj tko želi naučiti nitko mu neće stajati na putu. Niti jedno pitanje nije glupo i zato pitajte i istražujte ... živjeli vi meni...

Vaša Ana Bukovac.