Rekao mi je moj izdavač da sam i ja sad u godinama. Djevojka
sa 25 godina više nije mlada. Tješim se sa time da sam do tih godina barem
nešto pametno napravila. Sa 19 sam kupila prvu nekretninu a sa 25 godina auto – gledano sa financijskog aspekta.
Ono što smatram vrjednijim je to da sam privela studij kraju, da pokraj imena
imam nekoliko titula, da mi je objavljen povijesni roman od gotovo 500 strana i
da sam napisala još dva jednako dobra romana :P Osim toga pokrenula sam vlastti
brend … ok dva.
E sad kad smo to ustanovili došao je red na ono što sam
možda trebala napraviti ili nisam trebala.
Sada živim sa roditeljima. Da se razumijemo uredno plaćam podstanarstvo
i režije njima jednako koliko bih plaćala da sam na stanu. Ono što sam shvatila
je da bi bilo bolje otići na vlastiti odnosno kupiti svoj.
S obzirom da već imam jednu nekretninu to znači da na drugu
nekretninu moram plaćati porez ( i na prvu sam je nije u Zagrebu ). To baca
sjenu na prvu nekretninu.
Ta nekretnina me malo guši jer sam shvatila da sam uredno za
te novce mogla kupiti malu kućicu ili garsonijeru u Zagrebu. Mogla sam kupiti
veću kuću van Zagreba a ja sam kupila zemlju na moru. Sad imam kućicu na moru a
nemam stan u Zagrebu. I nisam od onih kojima će roditelji pokloniti kuću ili
koja će imati sreće više nego pameti pa pronaći dečka sa atom, kućom i dobrom
plaćom.
Pomirila sam se sa time i odlučila kupiti kućicu u Zagrebu i
tu počinje kaos. Svi imaju pametne savjete o tome kako kuća nije dobra pa o
tome kako stan nije dobar. Uglavnom oni koji imaju kuće kažu kako su skupe za
održavanje (znam moji roditelji imaju dvije) a oni koji imaju stanove kažu kako
nemaju vrt i određenu privatnost.
Pa ti sad odluči. No pitam se zašto pametuju. Nisu li oni
isto bili mladi? (ok ako zanemarimo mog izdavača) Ja vjerujem da je nebitno što
kupila bitno je da nije veliko. Mislim da uvijek manje možeš mijenjati za veće
a lakše je kada kuću ili mali stan otplatiš za 10ak godina nego kada si na leđa
nabiješ kredit koji ćeš otplaćivati do kraja života. (Jer ja neću biti jedna od
onih koji će upoznati princa na bijelom konju koji će ih primiti u svoje dvore
jer navodno imam previše razvijen mozak (ili premalo grudi) a takve prinčevi ne
vole.)
Pogriješila sam možda sa svojom prvom nekretninom. Možda
nisam. Da je nisam kupila možda bi potrošila silan novac na markiranu robu ( i
time privukla princa – moš mislit) a možda bi stajao u banci pa bih si sada iskeširala
za stan.
Živimo i griješimo ali ako ulozi nisu preveliki onda niti
jedan potez neće biti kriv. Biti će samo manje uspješan ili više uspješan. Ja kupujem
malu kućicu sa malenom okućnicom- to je moj zaključak. Pa ako netko prodaje tu
sam ;)
Primjedbe
Objavi komentar