subota, 18. srpnja 2015.

UZORE BIRAJTE SAMI


 




 
Dok smo manji (obično roditelji ili mediji) pokušavaju nam definirati i odrediti uzore.
Ja sam malo na svoju ruku, čini se, jer sam ih oduvijek sama birala. Korak sam ispred slave odnosno divim se ljudima koji uglavnom nisu popularni ali s vremenom to postanu.
Najbliži primjer trenutno bio bi Massimo Savić kojega sam obožavala oduvijek a zasluženo slavu stekao je prije koju godinu.
A sada idemo na književnost i moje uzore. Iako je Marija Jurić Zagorka sada razvikana prije 12-13 godina i niste baš mogli često čuti njezino ime kao što je to, srećom, slučaj danas.
Nitko od mojih vršnjaka nije imao pojma o kome pričam kada bi spomenula njezino ime. Sjećam se da mi je bilo loše jednoga dana pa mi je mama rekla da mogu ostati to popodne doma i ne trebam ići na trening. Otišla sam u njezinu sobu i uzela knjigu sa najzanimljivijim naslovom „Tajna Krvavog mosta“ i ostalo je sve povijest. Zagorka mi se urezala kao najveći uzor. S vremenom eto njoj ponovno slave a meni prvi roman koji sam joj posvetila.
 
(Knjiga koja je obilježila moj život)
Kako sam svestrani pisac (uvijek sam skromna ali ovaj put neću biti jer ako proučite moju biografiju stvarno sam svašta pisala od žanrova što se romana tiče do ozbiljnijih kritika i raznih novinarskih članaka) normalno je da imam više od jednog uzora, zar ne?
Ovoga puta rekla bih da su mi uzori oni koji su mene potakli na stvaralaštvo. To je bila Zagorka a jedina druga osoba uz nju koja me potaknula da zagnjurim glavu u knjige je bio Vanja Spirin.
Sudeći po mom odabiru uspješnih ljudi prognoziram da će „hrvatski Tolstoj“ uskoro steći zasluženu popularnost.
No kada sam ga ja otkrila njegov roman nije bio uvršten u obaveznu lektiru. Dakle, on je napisao nešto jako dobro ako je naveo djevojčicu od 14-15 godina da se primi proučavanja mitologije i počne pisati svoj drugi roman (tamo negdje paralelno sa prvim). Morate shvatiti da ste tada do informacija za pisanje dolazili jako teško jer je jedan sat interneta bio 16kn a na njemu nije bilo odviše informacija i kada ste se nekako spojili.
Srećom, Vanja je napisao divnu knjigu koja je pokrila veći dio onoga što mi je za roman „Svjetlo i tama“ bilo potrebno.
Za kraj jedna zanimljivost. Knjiga „Hrvatski mitovi i legende“ nema napisano ništa o piscu. Tako sam godinama samo znala da je knjigu napisao „Vanja Spirin“. Bila sam uvjerena da je riječ o nekom starijem gospodinu koji ne živi u Hrvatskoj dok prije tjedan dana nisam pričala sa profesorom o svom diplomskom i onda mi je savjetova da se javim njegovom prijatelju. Pogađate – Vanji Spirinu!
A nastavak priče u idućem blogu ;)
 

(1. izdanje knjige "Hrvatski mitovi i legende" Vanje Spirina - nova izdanja potražite na: www.vanjaspirin.com)