subota, 8. kolovoza 2015.

ODGOVOR IM JE BIO: NIKADA NE KUPUJEM KNJIGE HRVATSKIH AUTORA

Vjerovali ili ne zamalo sam i ja kliknula na taj odgovor a onda sam bolje razmislila i sjetila se da veći dio moje privatne biblioteke sačinjavaju djela naših autora.
Glavne zvijezde su Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić Mažuranić, August Šenoa, Janko Matko, A.G. matoš, Vanja Spirin, Ante Tomić, Mato Lovrak ..
Tko ne obožava "Gričku vješticu", "Družbu Pere Kvržice" ili Šegrta Hlapića? Pa nisu li to neka od najdivnijih djela svjetske književnosti. Kinezi i Japanci im se dive a mi ih zaboravljamo...
 

 

Ali nekako kada mi netko postavi to pitanje prvo čega se sjetim su knjige kao „Hrvatski žigolo“, „Gola istina“ onda one neke o vampirima koju sam slučajno imala u rukama i shvatila da pisanje nije za svakoga itd. Možda je „Žigolo“ ili „Istina“ nekome dobra knjiga jer se ukusi razlikuju ali se ljutim na sebe što hrvatsku književnu scenu prvo povezujem sa nečim što me ne privlači umjesto sa onime što mi je uljepšalo život. Valjda smo takvi mi Hrvati – uvijek je trava zelenija kod susjeda.
Kada sam nedavno upoznala Vanju Spirina moram priznati da sam se ugodno iznenadila. Dok sam bila mlađa i čitala njgovu knjigu "Hrvatski mitovi i legende" u glavi sam si postavila sliku kao da je Vanja neki muškarac čiji su roditelji porijeklom Hrvati  dok on uživa negdje u Britaniji i pravi se „važan“ sa svojom super cool knjigom koju je napisao za nas u Hrvatskoj. Istina je da živi u Hrvatskoj i da je super cool osoba i da je uistinu moguće da netko napiše divnu knjigu važnu za svoju zemlju u kojoj živi.
Možda su nakladnici donekle krivi što su nas natjerali  da vjerujemo kako hrvatski autori ne valjaju. Pričala sam sa voditeljicom "Bookse" i pitala je za savjet oko svog ugovora sa nakladničkom kućom. Tada mi je rekla:

„Vi ste poslali mail o svom romanu na par adresa i drugi dan odmah dobili pozitivan odgovor nakladničke kuće. To je veliki uspjeh. Znate li vi da mi ovdje ljudi dolaze godinama i pričaju kako neumorno šalju naokolo svoj rukopis ali im nakladnici ne odgovaraju.“

 
Možda sam, srećom, prebrzo dobila odgovor od nakladniče kuće no svakako sam ključnu stvar našla u njezinom daljnjem razlaganju:

„Godinama vodim ovo mjesto i do sada mi nitko nije došao sa pričom kako je napisao povijesni roman. Mislim da je to ono što se traži.“

Ja sam možda imala sreće a možda jednostavno moj roman ima dobru temu. Ne znam ali sam sigurna da je tamo negdje još hrpa hrvatskih autora koji pišu divne romane ali nemaju sreće da njihove knjige izađu na vidjelo. Često se šuška o vezama i nakladničkim kućama i vezama koje se potežu po raznim natječajima. Društvo je nažalost kod nas kao i svugdje u svijetu korumpirano a naši vrhunski pisci možda ne dobivaju priliku dok oni lošiju dobivaju pa nama ostaje da se borimo sa slikom kako hrvatski pisci nisu dobri.
Uskoro kreće nova era zvana – e nakladništvo i kada se naviknemo čitati e-knjige možda nam se vidici prošire a do tada vjerujem da je bitno prevesti hrvatske romane na druge jezike jer teško da će svoje mjesto naći u Hrvatskoj.
 
Vjerujem da će i za nas domaće autore doći bolji dani i da će se pronaći oni koji će ciljano željeti čitati romane u kojima se spominju lokacije iz naše domovine, naši ljudi i naše navike.
Nakon ove ankete još sam zahvalna svima vama koji ste kupili ili posudili iz KGZ-a „Hrvatsko plemstvo“ jer to je ipak ono što mene tjera dalje. Jedna mi je mlada majka napisala: