nedjelja, 12. studenoga 2017.

IMA LI SMISLA MAGISTRIRATI S PROSJEKOM OCJENA 5.0?

Kada sam rekla da ću u indeksu imati sve petice ljudi su mi se smijali. Rekli su da to nema smisla jer mi kasnije odličan prosjek neće puno pomoći. Jesu li imali pravo?
 
Ja sam vam od onih koji se stvarno ne opterećuju tuđim mišljenjem već naglasak stavljaju na svoje ciljeve. Da imam viška vremena možda bi se uhvatila u tumačenju drugih razmišljanja ovako me ne zanimaju i dobro mi je. Gledam svoja posla, a kome je dosadno može se zanimati mojim izazovima.
 
Jesu li bili u pravu kada su moj cilj željeli zgaziti? Ako vam kažem da jesu biste li bili razočarani? Činjenica je da u jednoj tiskari plaću od (bubam) 800 eura imala ja i imao bi onaj koji je jedva magistrirao. Tko bi brže napredovao? Nema pravila. Možda ja, a možda on. Ovisno tko je bolji u praktičnim stvarima. Moj prosjek ne bi mi pomogao. A zašto mi je onda bilo bitno? Zašto sam na njihovo „prosjek ti je nebitan“ ja rekla meni je bitan.
 
Zato što je to bio moj cilj. Meni je moj prosjek tada bio bitan. Naši ciljevi su bitni. Ako ih postavite vaš život dobiva smisao. Ja volim borbu i ne volim lijene ljude. Ali o njima ćemo drugom prilikom. Sada ćemo o borbi. Ako postavite cilj vi ne pristajte na ništa manje. Po putu će vam podmetati noge ali vi budite uporni. Ja sam bila. Znala sam da ja to mogu. U konačnici kada je i iz posljednjeg predmeta pala petica dobila sam potvrdu da je svaki cilj dostižan ma koliko se u početku činio dalekim.
 
Mnogi su komentirali kako sam "jadna" jer sam odbila ocjenu iz jednog predmeta ali sebi sam bila odlična jer nisam pristala na manje od onoga za što vrijedim.  Znala sam da vrijedim više. Procijenite se dobro i ne gledajte sebe tuđim očima. Vi sami najbolje znate koliko vrijedite.
Svrha svega za mene nije bila veća plaća i titula "cum laude" već činjenica da znam da vrijedim onoliko koliko visoko postavljam ciljeve i koliko sam se spremna za njih boriti. Na tom putu dobila sam samopouzdanje i potvrdu da je gotovo tek kada pristaneš na manje. Za mene je ranije moglo biti gotovo da nisam odbila ocjenu iz jednog kolegija i prihvatila trojku ali sam odlučila da putovanje tu ne prestaje. Učila sam danima i ponovno prijavila ispit. Tada sam dobila ocjenu koju sam prihvatila. Nakon što sam stigla do cilja postavila sam novi, zatim idući i evo me danas živim onako kako sam oduvijek maštala da ću živjeti, po svojim pravilima. Tu je razlika između mene i onog prosječnog koji se nije borio za petice. On je vjerojatno nakon fakulteta prestao sanjati i prihvatio posao za 800 eura, a ja sam nastavila dalje s postavljanjem ciljeva i ne prihvaćanjem poslova koji može raditi svaki prosječan student.