nedjelja, 8. svibnja 2016.

TREBAMO LI BITI PONOSNI NA USPJEH?

Kao većina vas i ja pratim poznate spisateljice putem društvenih mreža i često me njihovi statusi razvesele i uljepšaju dan. Ponekad se radi njih i zapitam o nekim stvarima o kojima obično ne razmišljam.
 
Na primjer jedna od njih jednom je prilikom „popljuvala“ drugu pitajući se kako ta druga može napisati da je ponosna što je njezin roman objavljen.
Tada sam se zapitala na što sam ja ponosna? Na što bih zapravo trebala biti ponosna? Možda na objavljen roman? Možda na pokretanju BFJ-a? Možda na tituli Magistra?
Nakon kraćeg razmišljanja shvatila sam na što sam zapravo ponosna.
 
Ponosna sam na dvije činjenice – te što sam svoje mane pretvorila u svoje prednosti. Ponosna sam što nisam stala kada su mi se svi smijali jer nisam znala čitati nego sam se toliko trudila da sam napokon bila u stanju pročitati rečenicu. Potom sam nastavila sa knjigama. Borila sam se sa disleksijom a sada me neki nazivaju spisateljicom. Druga moja mana bila je ružan rukopis. Često su ga ljudi kritizirali jer je bio jako ružan premda čitak, ali nimalo ženstven. Danas plaću zarađujem upravo zahvaljujući svom rukopisu.
 
Pa eto, ako mene pitate savjetujem vam da svoje mane pretvorite u prednosti jer na njih s razlogom možete biti ponosni. Sve ostalo može biti rezultat spleta različitih okolnosti. Ako radite na sebi i nešto loše pretvorite u nešto dobro, sami ste na to utjecali i nitko vam neće osporiti ako napišete nešto ovakvo kao što ću ja sada napisati:
 
 
Ja Ana Bukovac, djevojčica sa disleksijom, porazila sam svog „smrtnog“ neprijatelja i njemu u inat postala spisateljica, na što sam jako ponosna.
 


Pusa,

Ana Bukovac