Kao većina vas i ja pratim poznate spisateljice putem
društvenih mreža i često me njihovi statusi razvesele i uljepšaju dan. Ponekad
se radi njih i zapitam o nekim stvarima o kojima obično ne razmišljam.
Na primjer jedna od njih jednom je prilikom „popljuvala“ drugu
pitajući se kako ta druga može napisati da je ponosna što je njezin roman
objavljen.
Tada
sam se zapitala na što sam ja ponosna? Na što bih zapravo trebala biti ponosna?
Možda na objavljen roman? Možda na pokretanju BFJ-a? Možda na tituli Magistra?
Nakon kraćeg razmišljanja shvatila sam na što sam zapravo
ponosna.
Ponosna sam na dvije činjenice – te što sam svoje mane
pretvorila u svoje prednosti. Ponosna sam što nisam stala kada su mi se svi
smijali jer nisam znala čitati nego sam se toliko trudila da sam napokon bila u
stanju pročitati rečenicu. Potom sam nastavila sa knjigama. Borila sam se sa
disleksijom a sada me neki nazivaju spisateljicom. Druga moja mana bila je
ružan rukopis. Često su ga ljudi kritizirali jer je bio jako ružan premda čitak,
ali nimalo ženstven. Danas plaću zarađujem upravo zahvaljujući svom rukopisu.
Pa eto, ako mene pitate savjetujem vam da svoje mane
pretvorite u prednosti jer na njih s razlogom možete biti ponosni. Sve ostalo
može biti rezultat spleta različitih okolnosti. Ako radite na sebi i nešto loše
pretvorite u nešto dobro, sami ste na to utjecali i nitko vam neće osporiti ako
napišete nešto ovakvo kao što ću ja sada napisati:
Ja Ana Bukovac, djevojčica sa disleksijom, porazila sam svog
„smrtnog“ neprijatelja i njemu u inat postala spisateljica, na što sam jako
ponosna.
Pusa,
Ana Bukovac
Primjedbe
Objavi komentar