Moja baka

KADA SI NEKOME BITAN

 

Jučer sam na tren usporila. Otvorila vrata bakine sobe. Gledala me je a ja sam sa strepnjom iščekivala hoće li trepnuti. Kada je trepnula odahnula sam. Dobila je još jedan dan života. Moja baka je stara i trenutno vrlo loše.

 

U tom trenu sam se pokušala sjetiti kada je točno njezin organizam počeo odbijati hranu. Iako sam ja sebi stvorila sliku da je prošlo tek par dana od kada sam vidjela kako ništa ne uspijeva pojesti ona zapravo nije nepto konkretno jela tjednima. I sada kada sam je bolje pogledala ispred mene je ležala sasvim druga osoba. Moja bakica kao da je polako nestajala.

 

Kuterevo (rodno mjesto moje bake i mog oca)

Ušla sam u sobu i pitala je kako se osjeća. Umjesto odgovora zamolila me da sjednem pored nje dok joj se veseli osmjeh proširio licem. Bila je sretna što me vidi. Sjela sam uz njezino uzglavlje i pustila joj da progovori koju riječ a onda joj otvorila keksić koji je stajao pored stola. Pogledala ga je i rekla da je hrana guši a onda me opet veselo nastavila gledati te mi rekla:

 

„Ja sam otišla na 4 dana i znam da se svekrva ljuti na mene ali morala sam radi posla...“ Njezina svekrva već desetljećima nije živa. No ja sam je nastojala utješiti kako je sve to u redu i da se neće ljutit na nju kada se vrati u Kuterevo. Kasnije mi je tata rekao da je samo jednom prije nego što je doselila u Zagreb napustila Kuterevo i to onda kada je sa djedom otputovala na 4 dana u Opatiju. On je tada imao oko 4 godine. Tada sam znala da se baka vratila u prošlost. U vrijeme kada je bila sretna.

 

U Kuterevu se nalazi utočište za medvjede

Uzela sam bananu i maknula koru. Rekla sam joj da mora malo pojesti dok pričamo. Uzela je bez mrštenja i dalje se smiješeći i pokazala da ja moram pojesti onu drugu polovicu koju sam držala. I tada je prvi puta u ne znam ni sama koliko dana pojela nešto.

 

U tom trenu sam shvatila da joj značim više od drugih. Kako to nije znala nikome pokazati, jer nije bila žena koja lako odaje svoje osjećaje ili zagrli i poljubi nekoga, ja sam samo prolazila pored nje i bila tu da joj pomognem. Ona nije željela pomoć nego prijatelja.

 

I tada mi je bilo toliko žao što nisam svakoga dana odvojila dio vremena i sjela sa njom. Što san trčala za projektima, poslom i faksom a ona je strpljivo čekala da nađem vremena za nju i ne pitam je samo u hodu je li dobro. Nekada sam se ja brinula za nju a od kada je tata u mirovini i stalno je sa njom sebe sam uvjerila da joj ništa ne fali. Da joj je dobro jer je napokon sa sinom. No iako joj je on sin uz mene je provela puno više vremena i kao da joj je moj dolazak pobudio želju za životom. Kao da je sada sve dobro kada sam ja tamo.

 

Eto drage moje i dragi moji, možda nekada nismo svjesni koliko nekome značimo i koliko je bitno odvojiti vrijeme za ljude koje volimo jer će jednoga dana možda biti prekasno.

 

Ja sad idem kod bake..

 

Voli vas vaša

Ana Bukovac