Opa evo ga i kod mene. Ono fantastično razdoblje
u životu jednog studenta kad shvatiš da je gotovo - ok skoro :) Zadnje
predavanje je odslušano. Svi ispiti su položeni. Ostaje smao obrana diplomskog
rada. Glava mi je puna pitanja a nigdje odgovora.
Mislila sam da ću ovu krizu prelaska u svijet
"odraslih" lakše podnijeti s obzirom da neću biti dio statistike na
burzi a i nisam gotovo uopće koristila studentske povlastice ( menza, ispijanje
kave satima nakon predavanja, studentska opijanja - priznajem jesam na
preddiplomskom ali sam se na diplomskom uozbiljila :). No kriza je došla. Strah
me i pomisliti kako nikada više neću raščupana zakasniti na
predavanje (stalno je gužva na toj pošti a paketići moraju biti poslani :( i
čuti neku super cool novu stvar od svojih predivnih profesora. Da dobro ste
pročitali. Moj fax je genijalan. I prije 5 godina kada sam razmišljala između
Grafičkog i ZŠEM-a donijela sam pravu odluku. Ovo znanje koje sam ja željela
nikakvi novci ne bi mogli kupiti. Postala sam čovjek ali i dobar grafičar. S
vremenom ču postati vrlo dobar a sa godinama iskustva i odličan. Sve to ne bi
bilo moguće bez tih divnih ljudi koji su mu prenijeli svoje znanje. Učili me o
struci ali i životu. Hvala im na tome. Radi njih živim upravo onakvim životom o
kakvom sam sanjala.
Mučili su me neki od njih. Istina je. Sva ta
fizika, matematika, kemija ... išla mi je kroz uši. Ali nikad profesori. Mi za
njih nismo bili broj. Mi smo za njih osobe sa imenom i prezimenom. Osobe kojima
će pomoći kako god mogu.
Neki moji kolege ne dijele moje mišljenje jer
kažu ništa nisu naučili a ja mislim da oni nisu željeli naučiti. Ne moraju
prihvatiti moje mišljenje ali svatko tko je želio naučiti to je i mogao. Na
svako pitanje bilo je odgovoreno a svaki odgovor imao je smisao. Mi nismo njima
netko koga gledaju s visine. Mi smo njihovi studenti i to su nam stalno
pokazivali. Poticali nas i usmjeravali.
Jedan onako banalan primjer - iz izbornog
kolegija vezanog za fotografiju - neki kolega je ismijao kolegicu jer je ona
pogledala svaku sliku prije nego je dala ocjenu dok je on sve poklikao brzinski
i nasumično ( mi svi međusobno ocjenjujemo radove i onda ih kasnije profesor i
asistent provjeravaju). To je bio zadatak i možda se kolegica tada jadno
osjećala jer je potrošila par dana na ocjenjivanje fotografija drugih studenata
a ono što će kasnije shvatiti da je prilikom svake procjene slike naučila nešto
novo. I nakon stotina ocjenjenih slika (mislim da je bilo i preko 1000) ima
dobro „oko“. Kada će se jednoga dana baviti fotografijom sigurno će ostvariti
puno bolje rezultate nego onaj koji je poklikao sve nasumično.
Ovime sam željela reći da naše znanje ovisi
velikom većinom o nama. O tome kako se mi postavimo prema određenom zadatku.
Kada imamo takve zanimljive kolegije koji nam sutra mogu omogućiti lagodan
život ( bavljenje fotografijom divan je posao) oni ih dožive kao nešto što samo
usput treba odraditi ....
Ista stvar je bila i sa ručnim uvezom knjiga,
raznim multemedijskim kolegijima.... i onda će sutra posao koji bi mi akademski
građani trebali odrađivati raditi ljudi sa završenim tečajem. Oni su taj tečaj
platili pa griju stolac i iako on krače traje vjerojatno će biti
sposobniji od onih koji su samo "prošetali" kroz faks. Da se
razumijemo godina na GRF-u je 9,000 kn kad pomnožite sa
5 godina nije to baš tako mala lova... a oni su došli tamo da poklikaju... stvari
vam nemaju smisla a da ste pitali ili se potrudili naći smisao onda za par
mjeseci ne biste bili dio statistike na burzi rada.
No nebitni su oni. Bitno je ono što ja sada znam.
Hvala tim profesorima na svemu i uistinu će mi svi ti divni ljudi nedostajati
pa ću se sa sjetom sjećati razdoblja svog studiranja.
Dok me preuranjena nostalgija nije slomila
pozdravljam vas dragi moji i zapamtite - onaj tko želi naučiti nitko mu neće
stajati na putu. Niti jedno pitanje nije glupo i zato pitajte i istražujte ...
živjeli vi meni...
Vaša Ana Bukovac.
Primjedbe
Objavi komentar