Dok smo manji (obično roditelji ili mediji) pokušavaju nam
definirati i odrediti uzore.
Ja sam malo na svoju ruku, čini se, jer sam ih oduvijek sama
birala. Korak sam ispred slave odnosno divim se ljudima koji uglavnom nisu
popularni ali s vremenom to postanu.
Najbliži primjer trenutno bio bi Massimo Savić kojega sam
obožavala oduvijek a zasluženo slavu stekao je prije koju godinu.
A sada idemo na književnost i moje uzore. Iako je Marija
Jurić Zagorka sada razvikana prije 12-13 godina i niste baš mogli često čuti
njezino ime kao što je to, srećom, slučaj danas.
Nitko od mojih vršnjaka nije imao pojma o kome pričam kada
bi spomenula njezino ime. Sjećam se da mi je bilo loše jednoga dana pa mi je
mama rekla da mogu ostati to popodne doma i ne trebam ići na trening. Otišla sam
u njezinu sobu i uzela knjigu sa najzanimljivijim naslovom „Tajna Krvavog mosta“
i ostalo je sve povijest. Zagorka mi se urezala kao najveći uzor. S vremenom
eto njoj ponovno slave a meni prvi roman koji sam joj posvetila.
(Knjiga koja je obilježila moj život)
Kako sam svestrani pisac (uvijek sam skromna ali ovaj put
neću biti jer ako proučite moju biografiju stvarno sam svašta pisala od žanrova
što se romana tiče do ozbiljnijih kritika i raznih novinarskih članaka) normalno
je da imam više od jednog uzora, zar ne?
Ovoga puta rekla bih da su mi uzori oni koji su mene potakli
na stvaralaštvo. To je bila Zagorka a jedina druga osoba uz nju koja me
potaknula da zagnjurim glavu u knjige je bio Vanja Spirin.
Sudeći po mom odabiru uspješnih ljudi prognoziram da će „hrvatski
Tolstoj“ uskoro steći zasluženu popularnost.
No kada sam ga ja otkrila njegov roman nije bio uvršten u obaveznu
lektiru. Dakle, on je napisao nešto jako dobro ako je naveo djevojčicu od 14-15
godina da se primi proučavanja mitologije i počne pisati svoj drugi roman (tamo
negdje paralelno sa prvim). Morate shvatiti da ste tada do informacija za pisanje
dolazili jako teško jer je jedan sat interneta bio 16kn a na njemu nije bilo
odviše informacija i kada ste se nekako spojili.
Srećom, Vanja je napisao divnu knjigu koja je pokrila veći
dio onoga što mi je za roman „Svjetlo i tama“ bilo potrebno.
Za kraj jedna zanimljivost. Knjiga „Hrvatski mitovi i
legende“ nema napisano ništa o piscu. Tako sam godinama samo znala da je knjigu
napisao „Vanja Spirin“. Bila sam uvjerena da je riječ o nekom starijem
gospodinu koji ne živi u Hrvatskoj dok prije tjedan dana nisam pričala sa
profesorom o svom diplomskom i onda mi je savjetova da se javim njegovom
prijatelju. Pogađate – Vanji Spirinu!
A nastavak priče u idućem blogu ;)
(1. izdanje knjige "Hrvatski mitovi i legende" Vanje Spirina - nova izdanja potražite na: www.vanjaspirin.com)
Primjedbe
Objavi komentar