Često sam se uhvatila kako pišem članak o svojoj
prijateljici a onda me tuga spriječi. Rekao mi je jedan muškarac – blogovi su
ti depresivni. Znam da svatko ima svojih briga no post o mojoj Ani mora biti objavljen.
Ovo je kratka priča o jednoj nasmijanoj djevojci. O Ani
Topić. Djevojci koja je nestala. Imala sam jedan teži period u životu i tada
sam spoznala tko su mi pravi prijatelji. Ana je jedna od njih. Strašno mi
nedostaje. Ne volim kada je ljudi iz moje okoline spominju jer ne znam što bi
im rekla ….. a gledaju me sa takvim iščekivanjem… kao da ja znam nešto … no
istina je da ne znam ništa … baš ništa osim da je nigdje nema …
Ja vjerujem da je Ana tamo negdje sretna… moram u to
vjerovati… preteško mi je vidjeti stvari koje me na nju sjećaju. Haljina,majica, torba, šminka... pokloni koje mi je ona dala … sve te stvari podsjećaju me na
Anu svakoga dana. Ana je bila jednostavna cura … vidi me kako pišem - bila …
Ana jest … samo više nije dio mog života … iščupana je iz njega… a gdje je Ana?
Pitam se i iskreno nadam da je sretna gdje god bila. Takve osobe zaslužuju
sreću. Ona je zaslužuje.
Danas sam listala stare slike koje je uslikala Ana sa mojim
mobitelom. Slike koje sam ja uslikala. Slike na kojima smo mi. Znam da me prati
i znam da negdje čita moj blog. Jer je ona od onih prijateljica koje ne odlaze
zauvijek bez pozdrava .. zar ne? Još ćeš svratiti na podnevni čaj? Draga Ana znaj da mi nedostaješ. Isto tako
hvala ti što si bila dio mog života. Hvala ti što si bila prijateljica. Opet ja
pišem bila… A znam da jesi … negdje tamo …. daleko od mene … ali samnom …
sretnija..
Tvoja Ana <3
Primjedbe
Objavi komentar