Jučer mi je prijateljica rekla – bilo je lako tebi ti si
imala... Pogledala sam je zbunjeno. „Što imala?“
„Zaleđe“ – Kaže ona mudro. Ja se nasmijem. U zadnje vrijeme
ljudska glupost ne poznaje granice.
„Nisam.“ Odgovaram. „ Ja sam imala sportski odgoj. Dok si ti
nakon škole ispijala kave i novac trošila na izlaske i cigarete ja sam svoj
stavljala u kasicu pa sam si stvorila zaleđe.“
Tako je i danas. Više me veseli svaka uložena kuna u posao
nego u nove cipele ili izlazak. To sam ja. Radim što volim jer drugačije ne
znam. Ne živim od struke jer je nitko ne želi platiti. Možda jednog dana. Danas
mi je struka hobi ali se vraški trudim pretvoriti je u posao. Ono što vidite
dio je onoga što jesam. U početku nije bilo ničega. Nisam imala mamicu i taticu
koji su podizali odgojeno derište već osobu koja će postati čovjek. Obrazovali
su me i naučili raditi. Tako su mi dali najviše što su mogli. Ostalo je bilo na
meni. Ostalo je na vama. Sada nema bogatog dečka/muža koji gura i plaća mi
lagodan život. Imam onog koji pomaže pa zajedno guramo.
Ako je nekome lakše opravdati svoj neuspjeh pa kaže – Tebi je
netko sve poklonio - Neka priča. Mene nebriga!
Još jedna tajna ostala je neriješena. Svi znaju da se romani
mladih autora objavljuju samo ako su igrom slučaja radili u izdavačkim kućama
koje su kasnije objavile njihov roman. Ja nisam jedna od njih. Znate u čemu je
bila tajna? U mom romanu. Dobro ste pročitali. Bio je ozbiljan a vlasnik
izdavačke kuće mislio je da sam i ja ozbiljna gospođa. Da pregovore nije počeo
prije nego što smo se osobno upoznali ne vjerujem da bi se nastavili. Jer otkud
nekoj tamo plavuši pravo da gura kroz život sama bez veza, poznanstava i
obiteljskog nasljeđa? Ne kažem da nemam veza i poznanstava, o imam itekako ali
ona se ne koriste za postizanje cilja jer mi ta prijateljstva vrijede daleko
više od bilo kojeg uspjeha do kojega i tako stižem svojom upornošću i znanjem.
Marko Bukovac ima dvije kćeri. Ona lijepa i pametna je
Marija, ona uporna je Ana - kažu ljudi. <3
Primjedbe
Objavi komentar