ZAŠTO PIŠEM LJUBAVNE ROMANE

   Mnogi smatraju kako je ljubavne romane najjednostavnije napisati. Ja smatram kako osoba koja može napisati povijesni roman do 500 stranica može napisati roman bilo kojeg žanra.
   Nedavno je to zaključio i jedan nakladnik pa mi se javio s prijedlogom da za njega napišem ratni roman. Zanimljiva ponuda. I više nego primamljiva ali ja pišem ljubavne romane.
 
 
   Nekada bi se posramila te rečenice jer sam i sama počela iste čitati tek nakon što sam slučajno prije nekoliko godina na Krku vidjela knjigu „Kraljevstvo snova“ Judith McNaught. Kupila sam je radi predivnog dizajna korica, a kad sam je počela čitati shvatila sam da volim takvu vrstu romana. Knjigu nisam mogla ispustiti iz ruku niti na jedan trenutak.
    Upravo to je i razlog zašto sam ih odlučila pisati i svoje vrijeme mogu nesebično dati samo nečemu što me veseli. Vrijeme je skupocjen poklon, a ja ga ne mislim trošiti na negativne žanrove.
 
 
   Osjećam se užasno kad pročitam neki roman u kojemu ima scena nasilja. Ukoliko slučajno nastrada neka životinja tjedan dana me proganja ta slika. Ne želim si priuštiti negativne snove i utjecaj crnih misli koje će mi pokvariti kvalitetu života.
   Francois Garde, autor romana „Što se dogodilo s bijelim divljakom“ na promociji svoje knjige rekao je da ne želi pisati o problemima koji su čest motiv za nastajanje današnjih romana. Ljudi imaju dovoljno vlastitih problema stoga mu novi trendovi nisu jasni.
 
 
   Proseforica iz hrvatskog naučila me je da svaka knjiga ima pouku, a možete je naći i u kvalitetno pisanim ljubavnim romanima. Onima koji će probuditi pozitivne emocije i možda natjerati leptiriće u vašem trbuhu da opet ožive. Zasigurno vas neće natjerati da s negativnošću razmišljate o sutrašnjici već ćete se s osmjehom prisjećati pročitanih scena još danima i mjesecima nakon što pročitate roman.
 
 
    Takve romane volim, takve romane čitam, takve romane u konačnici i nastojim pisati. Nije bitno da budu ljubavni već mogu biti u kombinaciji s fantastičnim žanrom, povijesnim i slično ali da naglasak u romanu bude na pozitivnim emocijama. Osim njih čitam i jako puno poslovnih i motivacijskih knjiga. Možda nekad zaplovim i tim smjerom ali da ćete doživjeti od mene kako pišem o silovanjima za vrijeme rata ili narkomanu koji pokušava srediti život -možete zaboraviti.
 
 
   To je moj osobni stav jer knjige su hrana za dušu.
 
Pusa
Ana Bukovac
 

Primjedbe