Mnogi smatraju kako je ljubavne romane najjednostavnije
napisati. Ja smatram kako osoba koja može napisati povijesni roman do 500
stranica može napisati roman bilo kojeg žanra.
Nedavno je to zaključio i jedan nakladnik pa mi se javio s
prijedlogom da za njega napišem ratni roman. Zanimljiva ponuda. I više nego
primamljiva ali ja pišem ljubavne romane.
Nekada bi se posramila te rečenice jer sam i sama počela
iste čitati tek nakon što sam slučajno prije nekoliko godina na Krku vidjela
knjigu „Kraljevstvo snova“ Judith McNaught. Kupila sam je radi predivnog
dizajna korica, a kad sam je počela čitati shvatila sam da volim takvu vrstu
romana. Knjigu nisam mogla ispustiti iz ruku niti na jedan trenutak.
Upravo to je i razlog zašto sam ih odlučila pisati i svoje
vrijeme mogu nesebično dati samo nečemu što me veseli. Vrijeme je skupocjen
poklon, a ja ga ne mislim trošiti na negativne žanrove.
Osjećam se užasno kad pročitam neki roman u kojemu ima scena
nasilja. Ukoliko slučajno nastrada neka životinja tjedan dana me proganja ta
slika. Ne želim si priuštiti negativne snove i utjecaj crnih misli koje će mi
pokvariti kvalitetu života.
Francois Garde, autor romana „Što se dogodilo s bijelim
divljakom“ na promociji svoje knjige rekao je da ne želi pisati o problemima
koji su čest motiv za nastajanje današnjih romana. Ljudi imaju dovoljno
vlastitih problema stoga mu novi trendovi nisu jasni.
Proseforica iz hrvatskog naučila me je da svaka knjiga ima
pouku, a možete je naći i u kvalitetno pisanim ljubavnim romanima. Onima koji
će probuditi pozitivne emocije i možda natjerati leptiriće u vašem trbuhu da
opet ožive. Zasigurno vas neće natjerati da s negativnošću razmišljate o
sutrašnjici već ćete se s osmjehom prisjećati pročitanih scena još danima i
mjesecima nakon što pročitate roman.
Takve romane volim, takve romane čitam, takve romane u
konačnici i nastojim pisati. Nije bitno da budu ljubavni već mogu biti u
kombinaciji s fantastičnim žanrom, povijesnim i slično ali da naglasak u romanu
bude na pozitivnim emocijama. Osim njih čitam i jako puno poslovnih i
motivacijskih knjiga. Možda nekad zaplovim i tim smjerom ali da ćete doživjeti
od mene kako pišem o silovanjima za vrijeme rata ili narkomanu koji pokušava
srediti život -možete zaboraviti.
To je moj osobni stav jer knjige su hrana za dušu.
Pusa
Ana Bukovac
Primjedbe
Objavi komentar