Naš dan

Ovo je jedna poseban post... o meni i o njemu... o tome da ljubav ne traži tuđa odobrenja i mišljenja ... da ona treba biti spontana, a planovi i planiranja ne trebaju biti temelj veze jer niti ona sama nije se dogodila po planu.

 

Dogodila se davno kada smo bili na dnu bez ciljeva, planova i ideja za dalje. Kada je budućnost bila teret a ne veselje. Kada smo slučajno završili u slomljenom društvu i prepoznali ljubav. Mi, dečko i cura s Ferke, koji su se od osnovne odmjeravali a nikad nisu progovorili jedno s drugim. 

 

Pripadali smo naoko različitim svjetovima dok se oni sasvim slučajno nisu spojili i postali jedan. Zajedno smo počeli iz temelja graditi razrušene snove pa danas s osmjehom iščekujemo tu budućnost jer smo mnogo toga postigli i napravili zajedno. Nakupilo se kroz tih pet godina mnogo titula i objavljenih romana, uspješno završenih seminara i pokretanja posla … Bilo je uspon i padova, za uspone smo bili uglavnom zaslužni mi, a za padove uglavnom oni čimbenici na koje tada nismo mogli utjecati.

 

Na tom putu mnogi su nas tjerali u brak ali nama se nije žurilo. Fokusirali smo se na nas i naše želje, a ne tuđe. I tako smo jedan dan odlučili da je vrijeme da našu vezu okrunimo brakom radi nas, da se više ne predstavljamo kao cura i dečko već da imam supruga uz sebe na porodu. Da naše dijete i ja imamo zajedničko prezime i da se zna da smo njegove uvijek i zauvijek.

 

Samo su kumovi znali za naš veliki dan. Bez pritiska i velikog planiranja odlučili smo uploviti u bračne vode. Hvala svima na lijepim željama, a ponajviše mojoj predivnoj kumi Maji Andrijašević Drmač i Deanovom kumu Domagoju te supruzi Martini što su nam taj dan učinili doista posebnim.